WACZLAW ORLYKOWSKI

Waczlaw OrlykowskiJedan od velikih europskih suvremenih koreografa  rođen je u ukrajinskom gradu Harkovu 1921. godine. Školovao se u Petrogradu i kod Stanislavskoga, no vremenom se uz plesačku karijeru sve više okretao koreografiji. Kao dvadesetčetverogodišnjak u Münchenu je osnovao trupu Ruski klasični balet, a onda odlazi u Basel gdje četrnaest godina vodi baletni ansambl, koji je i osnovao te s kojim je, obišavši sve velike svjetske festivale stekao međunarodni ugled.

U pariškom Theatre des Champs-Elysees njegova je Pepeljuga prikazivana više od pola godine, svake večeri pred rasprodanim gledalištem, London-festival Ballet godinama s velikim uspjehom izvodi njegove postave Peer Gynta, Labuđeg jezera i Valpurgine noći, dok je njegova koreografija Labuđeg jezera u veronskoj Areni doživjela pravi trijumf.

Orašar Waczlawa Orlykowskog na sceni HNK u Zagrebu 1970. godineNa poziv Herberta von Karajana, neko je vrijeme rukovodio Baletom Bečke državne opere. Pod Karajanovim  ravnanjem u toj kući postavio je Trnoružicu.
S Baletom Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu prvi je put surađivao 1970. godine , u tek obnovljenoj zgradi, u vrijeme kad je bio direktor Baleta Bečke državne opere. U Zagrebu je s dirigentom Mirom Belamarićem postavio Ščelkunčika, od tada jednu od temeljnih predstava zagrebačkoga baletnog repertoara. Četiri godine nakon toga slijedila je Pepeljuga, također s dirigentom Belamarićem, a 1975. godine velika produkcija, balet Gusar, ovaj put s dirigentom Nikšom Barezom, u suradnji s Bečkim simfonijskim orkestrom, za Svečane ljetne igre na jezeru u Bregenzu.

Nakon osam godina Orlykowski je ponovno u Zagrebu  s Baletom Hrvatskoga narodnog kazališta pripremio Romea i Juliju kao raskošnu predstavu za Dubrovačke ljetne igre pred palačom Sponza i Sv. Vlahom. Njegova posljednja suradnja sa zagrebačkim baletom bila je 1990. u predstavi Trnoružica, koju je premijerno postavio s ruskim dirigentom Fuadom Mansurovim; tom prigodom doveo je i glasovitog bečkog scenografa Wolframa Skalickog. Predstava je godinama ostala na repertoaru i ubrajala se u omiljene kazališne večeri zagrebačke publike.

Iza njega  ostale su glasovite koreografije Trnoružice, Princa Pagode, Pepeljuge, Dafnisa i Chloé, i osobito Posvećenja proljeća Stravinskoga. Gostovao je s velikim uspjehom u Londonu i Parizu, Berlinu, Veroni i Salzburgu. Dvije je godine koreografirao svjetske produkcije baleta na ledu, a 1973.  se nastanio u Grazu, u gradu uz koji su vezani neki njegovi najveći uspjesi, poput Spartakusa, Labuđeg jezera i Orašara. U Hrvatskoj je posljednji puta koreografirao 1993. u  Rijeci gdje u suradnji s Vesnom Butorac, svojom omiljenom balerinom,  postavlja  Romea i Juliju.