Petar Iljič Čajkovski

Petar Iljič ČajkovskiPetar Iljič Čajkovski se rodio 7. svibnja 1840. godine u Kamsko-Votkinsku, gradiću daleke pokrajine Vjatke, na zapadnoj strani Urala. Bio je drugo dijete, od šestero, Ilje Petroviča, inženjera rudarstva i njegove supruge Aleksandre Andrejevne.

U dobi od četiri godine, zajedno sa svojom mlađom sestrom Aleksandrom skladao je pjesmu za majku, vrlo rano pokazavši da je glazbeno neobično nadaren. Rano se pokazala i njegova velika senzibilnost, teško je podnosio primjedbe, dok je glazba oduvijek na njega djelovala snažno; nakon jedne glazbene večeri, zatekli su ga zaplakanog u postelji kako ponavlja: Ta glazba! Ta glazba! Tu mi je, u glavi, i ne da mi spavati.

Obiteljska fotografija, Petar stoji lijevo Kao bistro dijete lako je naučio njemački i francuski, i ubrzo nadmašio učiteljicu koja ga je podučavala glasovir. Kad mu je bilo osam godina, obitelj se preselila u Petrograd, gdje su ga upisali u pomodnu školu Schmelling, u kojoj je bio vrlo nesretan. I školu i učenje glasovira morao je prekinuti jer se nakon preboljenih dječjih kozica oporavljao šest mjeseci.

Nakon bolesti obitelj se odselila u Alpajevsk, no majka ga već sljedeće godine vraća u Petrograd, u internat, kako bi se pripremio za pravni fakultet. To odvajanje od majke bilo je jedno od njegovih najbolnijih iskustava, kojeg se s užasom prisjećao cijelog života.

P. I. Čajkovski 1860.

Sljedeći udarac bila je smrt školskog prijatelja tijekom epidemije šarlaha. Čajkovski je stanovao kod njegove obitelji i umislio je da je on donio bolest, i da je kriv za dječakovu smrt. Obitelj mu se 1852. godine pridružila u Petrogradu, no njegova je sreća trajala samo dvije godine, kad mu je majka umrla od kolere. Utjecaj majke, s kojom je bio snažno povezan, bio je trajan i dubok i njezina ga je smrt slomila.

Utjehu je nalazio u glazbi, učeći svirati glasovir i pjevanje, a zahvaljujući svojem učitelju pjevanja Luigiju Piccioliju, dobro je upoznao talijansku operu. Nakon što je 1859. godine diplomirao pravo, zaposlio se kao činovnik u Ministarstvu pravosuđa. Nije volio pravo, i ozbiljno je razmišljao da se glazbom bavi profesionalno.

Odlazio je na predavanja Nikolaja Zarembre u Rusko glazbeno društvo, koje će ubrzo postati petrogradski Konzervatorij, a 1862. počeo je učiti skladanje kod Antona Rubinsteina, prvog ravnatelja Konzervatorija.

P.I. Čajkovski 1860.Sljedeće godine dao je otkaz, upisao se na Konzervatorij i uz satove glasovira, orgulja i flaute svirao je i u orkestru. Godine 1865. imao je sreću da izvedbom njegovih Karakterističnih plesova u Pavlovsku ravna Johann Strauss, a iste je godine prvi put nastupio kao dirigent svoje Uvertire u F-duru.
Neposredno nakon diplome, početkom 1866. godine preselio se u Moskvu, gdje mu je mjesto profesora harmonije na novoosnovanom moskovskom Konzervatoriju ponudio osnivač, pijanist Nikolaj Rubinstein, kod kojeg je stanovao i s kojim će godinama ostati prijatelj.

No, mučila ga je nostalgija, užasavao se života u Moskvi, smetalo ga je što se Rubinstein brine za njega kao da mu je dadilja i neprestano dovodi u kuću puno gostiju. Tijekom turneje talijanskog opernog ansambla, Čajkovski se zaljubio u sopranisticu Désirée Artôt, te iako se veza prekinula, njih su dvoje ostali bliski prijatelji.

Čajkovski 1866. kao učitelj u MoskviNakon što je skladao svoju Prvu simfoniju, zbog koje je gotovo doživio slom živaca, oba njegova profesora, Zarembra i Rubinstein, loše su je ocijenili. No, skupina petrogradskih nacionalnih skladatelja, nazvana Moćna petorka (Balakirev, Rimski-Korsakov, Cui, Borodin, Musorgski) pohvalila je prvi stavak. Nedugo zatim skladao je manje uspješne opere Vojvodu i Rusalku, no svejedno je počeo ostavljati trag u ruskom glazbenom životu.

Balakirev je 1869. godine ravnao izvedbom njegove simfonijske fantazije Fatum i poticao ga da sklada Romea i Juliju. Krug njegovih prijatelja se širio, ali je Čajkovski ipak bio usamljen i čeznuo je za prisnim prijateljstvom, obitelji i životom negdje drugdje. No, kad bi otputovao, obuzimala ga je čežnja za Rusijom i jedva je čekao da se vrati. Svoje opsesije nikada nije uspio ostvariti, niti je doživio emocionalno ispunjenje.

Čajkovski 1868.Odselivši od Rubinsteina nakon pet godina zajedničkog života, potpuno se posvetio skladanju i započeo je Drugu simfoniju. Profesionalno mu je krenulo prilično dobro, a većinu je novaca trošio na putovanja u inozemstvo. Počeo je voditi dnevnik u kojem je pisao o svojim homoseksualnim sklonostima, što ga je mučilo te o sklonosti piću i svojem zdravstvenom stanju. Nekoliko sljedećih godina bilo je ispunjeno putovanjima i radom.

Napisao je orkestralna djela Oluja, Francesca de Rimini, Drugi i Treći gudački kvartet, Prvi glasovirski koncert, operu Kovač Vakula, Treću simfoniju i balet Labuđe jezero. U tridesetpetoj godini dosegao je vrhunac svoje glazbene kreativnosti, ali ga je emotivna praznina sve više pritiskala.

Nadežda von MeckGodine 1876. Čajkovski je slučajno upoznao Nadeždu von Meck, bogatu i usamljenu udovicu s kojom će sljedećih četrnaest godina ostvarivati vrlo neobičan odnos i prisnu vezu. Nakon što je Nadeždi, inače strastvenoj ljubiteljici glazbene umjetnosti, ispunio vrlo unosnu narudžbu skladbe za violinu i glasovir, njih su se dvoje počeli dopisivati, i ona mu je redovito pružala novčanu potporu. Ubrzo su jedno drugome otkrili osjećaje i misli koje nikada ne bi povjerili nikomu drugom.
Taj idealan odnos postignut u pismima, a napisali su ih ukupno 1100, nisu željeli pokvariti susretom, što je i njoj i njemu savršeno odgovaralo.

P.I. Čajkovski sa suprugomTijekom rada na Četvrtoj simfoniji, s kojom se mučio, iznenadilo ga je ljubavno pismo nepoznate žene, Antonine Ivanovne Miljukove, studentice moskovskog Konzervatorija. Pisala mu je još nekoliko puta diveći se njegovoj glazbi i moleći ga da se sastanu. Čajkovski je dirnut ljubavnim izjavama naposljetku pristao, to više što je Antonina prijetila samoubojstvom.

Premda joj je odmah rekao da je nikada neće moći voljeti, nepromišljeno ju je zaprosio i oni su se u srpnju 1877. godine vjenčali. Taj brzopleti brak, sklopljen samo dva mjeseca nakon njezinog prvog pisma, odmah se pokazao katastrofom.

1877. s mladim violinistom KotekomPod izlikom liječenja Čajkovski je, uz pomoć novaca posuđenih od Nadežde von Meck, ogorčene zbog tog braka, pobjegao na Kavkaz. Psihički labilna Antonina, od koje se napokon uspio rastaviti nakon četiri godine zato što je ona rodila izvanbračno dijete, rađala je i dalje djecu različitih očeva, i život je skončala u umobolnici gdje je provela posljednjih dvadeset godina života. Težak duševni slom i pokušaj samoubojstva bili su posljedica braka sklopljenog na brzinu i Čajkovski je uz Nadeždinu novčanu pomoć proveo nekoliko godina većinom u Zapadnoj Europi. Svoju najbolju operu Evgenij Onjegin dovršio je u San Remu. Zatim je napisao vrlo dobar Koncert za violinu, no nastupilo je razdoblje stvaralačke krize. Tek nakon četiri godine nesređenog života, stalnih putovanja u Rusiju i iz Rusije, skladajući samo da bi zadovoljio narudžbe, počeo je pisati novu simfoniju.

U Beču 1889.Unajmio je kuću blizu Klina, uredio svoj život i posvetio se glazbenom stvaranju. Unatoč strahu od dirigiranja, koji ga je obuzeo 1877. godine, uz veliki je napor imao seriju dirigentskih nastupa u Petrogradu i Moskvi. Doživio je golem uspjeh i ponovno stekavši samopouzdanje, 1888. godine krenuo na prvu dirigentsku turneju Zapadnom Europom. Svugdje dočekivan kao veliki skladatelj, upoznaje Brahmsa, Griega, Dvoraka, Gounoda, Fauréa, Masseneta. Po povratku u Rusiju piše nova remek-djela, Petu simfoniju, balet Trnoružica, operu Pikova dama.

Slijedi naprasan prekid korespondencije s Nadeždom von Meck, koja mu poručuje kako mu zbog novčane propasti ne može više slati novčanu potporu te stoga mora prekinuti prijateljstvo. Povrijeđeni Čajkovski pokušava nastaviti vezu, no ona ne odgovara. Poslije se pokazalo da priča o novčanoj propasti nije bila istinita, no nikada se nije saznao pravi razlog sukoba od kojeg se skladatelj nije oporavio do kraja života.

Grob P. I. ČajkovskogGodine 1881. skladao je, bez velikog oduševljenja, naručeni balet Ščelkunčik, a onda je u rastrojstvu otputovao u Pariz i New York na dirigentsku turneju, u međuvremenu saznavši za smrt voljene sestre Aleksandre. Oduševljeni dočeci malo su ublažili njegovu tugu i potištenost. Godine 1893. skladao je majstorsku Patetičnu simfoniju, djelo koje je smatrao najboljim. Bio je na vrhuncu stvaralačke snage, uspješan, omiljen i poštovan kao malo koji skladatelj.

No, slijedio je posljednji udarac, razotkrivena je njegova homoseksualnost i Sud časti, u kojem su bili i neke njegove kolege pravnici, odlučio je da mora počiniti samoubojstvo kako bi se izbjegao javni skandal.
Istodobno se šire glasine da je Čajkovski umro od kolere jer je popio neprokuhanu vodu.
Umro je u Petrogradu 1893. i pokopan je u samostanu Aleksandra Nevskog.

Elizabeta Kumer